Arbitražni postupak  je alternativni način rješavanja sporova kojeg provodi jedna ili više osoba (arbitri) o čijem su se izboru stranke sporazumjele i dobrovoljno im povjerile donošenje odluke u sporu te na taj način stranke derogirale nadležnost sudova. S druge strane, mirenje je neformalan postupak u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje. 

Arbitraža

Arbitražni postupak (eng. arbitral proceeding) je alternativni način rješavanja sporova kojeg provodI jedna ili više osoba (arbitri) o čijem su se izboru stranke sporazumjele i dobrovoljno im povjerile donošenje odluke u sporu te na taj način stranke derogirale nadležnost sudova. Arbitražne sudove u pravilu organiziraju određene ustanove kao Stalno izbrano sudište Hrvatske gospodarske komore (institucionalna arbitraža), no arbitražni sud mogu ustrojiti i same stranke (ad hoc arbitraža). Treba napomenuti da stranke mogu ugovoriti arbitražu samo za rješavanje sporova o pravima kojima slobodno raspolažu.

Ugovor o arbitraži je ugovor kojim stranke podvrgavaju arbitraži sve ili određene sporove koji su među njima nastali ili bi mogli nastati iz određenog pravnog odnosa, ugovornog ili izvanugovornog. Može se sklopiti u obliku arbitražne klauzule u nekom ugovoru (tzv. kompromisorna klauzula) ili u obliku posebnog ugovora. Arbitražni sud rješava spor donošenjem pravorijeka koji prema strankama ima snagu pravomoćne sudske presude, osim kada su se stranke izričito sporazumjele da se pravorijek može pobijati pred arbitražnim sudom višeg stupnja. Osim donošenjem pravorijeka arbitražni postupak može se okončati i zaključkom.  Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, protiv arbitražnog pravorijeka se ne može podnijeti žalba arbitražnom sudu više instance. Jedini pravni lijek protiv pravorijeka je tužba za poništaj pravorijeka o kojoj odlučuju Trgovački sud u Zagrebu ili Županijski sud u Zagrebu, prema pravilima parničnog postupka.

Pojam mirenja
Mirenje (eng. conciliation) je neformalan postupak u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje. Mirenje se može provoditi neovisno o tome vodi li se o predmetu spora sudski, arbitražni ili drugi postupak. Za pokretanje postupka mirenja nije potrebno unaprijed sklopiti sporazum kojim se stranke obvezuju da će buduće sporove rješavati mirenjem. Mirenje počinje prijedlogom za provođenje postupka mirenja, odnosno njegovim prihvatom, osim ako je za sporove u kojima postoji obveza pokretanja postupka mirenja propisano ili ugovoreno drugačije. Izmiritelj ne donosi odluku o sporu već je ishod spora u mirenju u rukama samih stranaka. Postignu li sporazum, stranke sklapaju nagodbu. Izmiritelj može na zahtjev stranaka sudjelovati u sastavljanju nagodbe. Stranke se mogu sporazumjeti i da se nagodba sastavi u obliku javnobilježničkog akta, sudske nagodbe ili arbitražnog pravorijeka na temelju nagodbe.

Nagodba sklopljena u postupku mirenja obvezuje stranke, te predstavlja ovršnu ispravu ako je u njoj utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi te ako sadrži klauzulu ovršnosti. Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, svaka stranka u mirenju snosi svoje troškove.

5.9.2017.